Neobično je i zbunjujuće predavati historiju u sarajevskim školama ako ste proveli rat u nekom drugom dijelu BiH, a ne u Sarajevu, ili ako niste iz Istočne Bosne. Đaci me uvijek pitaju kakva su moja ratna iskustva, a kada im ispričam o periodu rata provedenom u Bužimu teško prihvataju činjenicu da se Armija BiH morala boriti protiv udruženih vojnih snaga Vojske Republike Srpske, Srpske vojske Krajine i vojske Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, koja je politička tvorevina uglavnom velikokladuških muslimana Bošnjaka
.
Sad nemamo tri nacionalne historije, već pet, a ne možemo ih više nazvati nacionalnim, tačnije bi bilo nazvati ih regionalnim. Kuda nas vodi ovakva obrazovna politika? Koje ratne teme i na koji način će se izučavati u školama u Srednjobosanskom i Unsko-sanskom kantonu? U Srednjoj Bosni je bio sukob između Bošnjaka i Hrvata, a u Krajini su se Hrvati sa jednim dijelom Bošnjaka borili protiv drugog dijela Bošnjaka i Srba, a o tim događajima sarajevski učenik ne zna ništa!?
Od 2018. godine, otkako su teme o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici inkorporirane u nastavni plani i program historije za 9. razred u Kantonu Sarajevo, sve sam više uvjerena da obrazovni sistem očito nije poligon na kojem će se odvijati proces pomirenja naroda. Naprotiv, sa ovakvim pristupom izučavanja rata u BiH 1992–1995 godine, sa etnički podijeljenim obrazovnim sistemom i jednonacionalnim razrednim odjeljenjima nastava historije samo doprinosi daljnjoj podjeli društva. Indoktrinacija djece počinje već u porodicama, a onda preko medija, pa dok dođu do 9. razreda djeca uglavnom imaju formirane stavove koje teško mijenja i najvještija nastavnica historije. Nastavnici historije su nemoćni pred podijeljenom politikom, medijima i pred historičarima koji su postali instrument politike, a koji pišu udžbenike historije na način da kod mladih ljudi podstiču nacionalizam, strah od drugog i želju za osvetom.
Iz iskustva rada s učenicima i učenicama
Neobično je i zbunjujuće predavati historiju u sarajevskim školama ako ste proveli rat u nekom drugom dijelu BiH, a ne u Sarajevu, ili ako niste iz Istočne Bosne. Đaci me uvijek pitaju kakva su moja ratna iskustva, a kada im ispričam o periodu rata provedenom u Bužimu teško prihvataju činjenicu da se Armija BiH morala boriti protiv udruženih vojnih snaga Vojske Republike Srpske, Srpske vojske Krajine i vojske Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, koja je politička tvorevina uglavnom velikokladuških muslimana Bošnjaka.
U dodatku udžbenika samo piše: Bihać je bio pod blokadom od ljeta 1992. godine do početka avgusta 1995. godine. Peti korpus Armije BiH uspio je da se održi, iako su bili okruženi sa svih strana od Vojske RS-a i njihovih saveznika – vojske Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, a kasnije pređe u protuofanzivu i oslobođenje teritorije. Budući da autori nisu objasnili šta je predstavljala Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, bolje bi bilo da je nisu spomenuli, jer neizbježno je da učenici shvate da je to isto bila srpska politička tvorevina.
Đaci me slušaju s nevjericom, a ja se osjećam kao da pričam o dešavanjima u nekoj drugoj državi i kao da se radi o tuđoj prošlosti, a ne o mojoj. U njihovoj svijesti je samo moguće da civile muče i ubijaju Srbi, a informacija da su u jednom dijelu BiH muslimani bili saveznici Vojske RS-a ih zbunjuje. Nakon ovog saznanja obično su i pomirljiviji i više spremni prihvatiti da ni svi Srbi nisu zločinci. Mediji, političari, a i neki historičari zastupaju tezu da razvijamo kulturu sjećanja na žrtve rata da se zločin ne bi ponovio, i to od istog zločinca, a takav način razmišljanja o ratu ne vodi koheziji društva.
Događaji u Krajini u toku rata primjer su da se historija ne ponavlja – nikad se u povijesti ove zemlje nije dogodilo da muslimani ratuju jedni protiv drugih, a činjenica je da se to dogodilo! Činjenica je da je i Fikret Abdić osuđen za ratni zločin protiv civilnog bošnjačkog stanovništva i ratnih zarobljenika Armije BiH, ali se to ni u jednom u dodatku udžbenika ne spominje.
U Krajini se smanjila napetost, rodbina i prijatelji su se izmirili, a sudeći po tome što Krajišnici često odlaze i u Banju Luku – da se zaključiti i da popušta napetost prema Srbima. Svjedočila sam posjeti srednjoškolaca iz Bužima Narodnom pozorištu u Banjoj Luci, a godinama svjedočim zaziranju sarajevskih škola od posjeta gradovima u Republici Srpskoj. Kako objasniti da školi iz jednog jednonacionalnog Bužima nije problem organizirati posjetu đaka pozorištu u Banjoj Luci, a školama iz multietničkog Sarajeva je problem i proputovanje kroz teritoriju Republike Srpske?
(DEPO PORTAL/md)