Mnogi smatraju da je u politici važnije šta se kaže nego šta se (ne) uradi. Poklonici i pobornici demagogije (obmanjivanje lažnim izjavama) smatraju kako je baš sve moguće sakriti dobro „upakovanim“ i osmišljenim izjavama. Evo i primjera.
U zgradi Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine okupila se grupa stranaka i pojedinaca, koji su bili u mnogim od nazočnih ili drugih stranaka, da podrže zajedničkog kandidata za Predsjedništvo. Iako većina okupljenih ne misli i tajno ne govori ništa dobro o onima do sebe, ipak, PR-ovski cilj bio je okupiti „gomilu“ iza kandidata kako bi se u javnosti stvorila percepcija ogromne podrške njihovom Denisu, ne Zvizdiću, nego Denisu Bećiroviću, gubitniku posljednjeg izbornog ciklusa.
Već prvi dan iz usta gotovo svih okupljenih izašao je motiv okupljanja – da se pomogne HDZ-u, a onemogući reizbor Željka Komšića u Predsjedništvo. Poznavaoce političkih prilika takav partnerski ili sluganski odnos prema HDZ-u nije iznenadio, kao što ne iznenađuje ni nivo mržnje iskazane prema Komšiću. Javnost, koja zna da Komšić ne kalkuliše kada je odbrana interesa države u pitanju, jednako zna da Čović ne kalkuliše kada je potrebno oslabiti i izdati državu.
Trojkina „široka koalicija“, kako su se nazvali, nije željela da javnost shvati njihove krajnje namjere – jednake onima koje je Trojka imala u Mostaru, Naša stranka s Falatarom 2018. ili kakve je NiP imao u Novom Travniku, Jajcu, Velikoj Kladuši… Ali se to ipak desilo – javnost, većina analitičara, HDZ i HNS, zvanični Zagreb… svima je jasno da je Denisova kampanja u isto vrijeme kampanja za Čovića i protiv Komšića.
Ovakvu novonastalu situaciju trebalo je rješavati. Ali Bećirović uglavnom reaguje sa zakašnjenjem. I obično je nespreman da odgovor, kada to situacija zahtijeva, ima odmah, da brzo donosi odluke i da one budu kvalitetne. Zato je razvio model po kojem je prepoznat – nekoliko dana nakon važnih događaja pošalje pismo. I u pismu „u lice“ kaže svima sve što mu je na srcu. Neki to zovu „naknadnom pameću“, drugi demagogijom. Tako je bilo i ovog puta. Svjestan da svojom kandidaturom doprinosi Čoviću, njegovoj pobjedi u oktobru i njegovoj „teritorijalnoj reorganizaciji“ države, sa zakašnjenjem od nekoliko dana javnosti je poslao „pismo“. U svom obraćanju kaže da je „najbolje za državu BiH pobjeda dva člana Predsjedništva koja dolaze iz građanskih stranaka“. Toga se, kaže Bećirović dalje, pribojavaju i Zagreb i Beograd. Istina je da Zagreb ni najmanje ne mari i nije znao za Denisa Bećirovića. Zagrebu je važno samo da Čović uđe u Predsjedništvo kako bi realizovali svoje UZP-ovske, a sada i HAZU-ovske, ciljeve. Denisova kandidatura se uklapa u njihove vizije i potrebe, pa su je pozdravili. Za Denisa otvoreno navijaju. Dovoljno je pogledati naslovnice radikalnih hrvatskih medija. Nije li to u suprotnosti s tvrdnjom Bećirovića kako bi im teško palo da bude izabran u Predsjedništvo?
Zašto je to što govori Bećirović demagogija? Zato što, a to Denis odlično zna, i njegova i Željkova pobjeda praktično nemoguća. (Štaviše, Trojka je, a o tome je govorio NiP-ovac Konaković, razmatrala ideju kandidovanja još jednog kandidata, navodno Zlatka Miletića, kako bi nestalo i teorijskih šansi da Čović izgubi). Zato je izjava o tome, baš kao i ona da SDA treba podržati Komšića, umjesto da ima vlastitog kandidata, upućena javnosti s ciljem obmanjivanja.
Iako je među onima koji su „čuvali leđa“ Denisu, ne Zvizdiću, nego Bećiroviću, mnogo onih koji o sebi govore isključivo u superlativima – najbolji su, najpošteniji, najljepši, njihove izjave ipak pokazuju da su nestručni, nekompetentni, ali prije svega zlonamjerni kada pokušavaju podmetnuti krivnju SDA-u ukoliko Komšić ne bude izabran u oktobru. Štaviše, zao je pa i udruženi demagoški pokušaj optužiti SDA za ranije izborne Komšićeve uspjehe.
Istina oslobađa. Pa pogledajmo šta kažu činjenice. Željko Komšić je prvi put izabran u Predsjedništvo 2006. godine. Bio je kandidat SDP-a. Protukandidati su mu tada bili Ivo Miro Jović i Božo Ljubić. SDP-ov kandidat osvojio je tada 116.062 glasa. Tada je pobjedu HDZ-ovom kandidatu onemogućio Božo Ljubić. Isti onaj koji danas napada Bošnjake, BiH i kroz Sabor truje odnose između dvije susjedne države. Naime, Jović i Ljubić zajedno su imali više od 130.000 glasova. Dovoljno za pobjedu. U istom ciklusu SDA je ostala bez člana Predsjedništva. Sulejmana Tihića (153.000) ubjedljivo je pobijedio Haris Silajdžić (350.000)
.I naredni izborni ciklus, 2010. godine, SDP je kandidovao Komšića. Već tada Komšić je imao široku podršku u Federaciji, ali i podršku SDP-a Hrvatske i Zorana Milanovića lično, i ubjedljivo je, s više od 337.000 glasova, pobijedio Borjanu Krišto (109.000). I SDP je rastao, pa je u istom mandatu premijer Federacije bio Nermin Nikšić. Za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda borba je bila grčevita. Za podršku su se borili Haris Silajdžić, Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić. Sva tri kandidata osvojila su više od 100.000 glasova. Izetbegović je pobijedio sa 162.000 glasova.
Naredni izborni ciklus bio je bez Komšića. Te 2014. godine Čović je, s 30.000 glasova razlike, pobijedio Martina Raguža. Ljevica je u utrci za člana Predsjedništva imala dva kandidata – Emira Suljagića i Bakira Hadžiomerovića. Zajedno su osvojili blizu 190.000 glasova. To je bilo nedovoljno da se pobijedi Izetbegović (247.000), ali više nego dovoljno da se porazi Čović. Ipak, ljevica nije imala kandidata iz reda hrvatskog naroda.
Sljedeći i posljednji Opći izbori održani su 2018. godine. Komšić je ovog puta kandidat DF-a. S 225.000 glasova komotno je pobijedio Čovića. Odvajanjem od SDP-a izgubio je dio podrške koju je imao ranije. Ali je i sam SDP zabilježio lošiji rezultat. S druge strane, Džaferović je pobijedio Radončića i Denisa Bećirovića.
Šta nam govore ovakvi rezultati? Podrška Željku Komšiću je rasla i padala kako je rasla i padala podrška ljevici. Pobjeđivao je i onda kada je SDA gubila utrku za Predsjedništvo (2006) i onda kada je SDA pobjeđivala (2010, 2018). Ali se nikada nije desilo da je, uz pobjedu Komšića, u Predsjedništvo ulazio i drugi kandidat ljevice. Naprotiv, ljevica, kao što je to bio slučaj 2014. godine, nema snagu da pobijedi u borbi za člana Predsjedništva s osobom iz reda bošnjačkog naroda, ali kada uđe u tu borbu, onda drugu stolicu u Predsjedništvu prepušta Draganu Čoviću.
(hayat)