Dvadesettrogodišnji Mostarac Adi Bebanić podijelio je sa svojim prijateljima na Facebooku poruku koja je mnoge ostavila bez riječi.
U prosincu 2011. svijet se srušio. Otišlo je sve što sam želio i što sam želio biti. Ne volim prosinac, ni zimu. Odnijela mi je oca i nikad ga nije vratila. On je imao 44. Bio mi je sve, a nikad mu to nisam rekao i nikad to sebi neću oprostiti. Ostao sam u kući s tri žene, njegovom majkom, mojom majkom i mojom sestrom. Mama je imala 38, sestra 14.
Mjesecima sam bio sve u toj porodici, unuk, brat, sin. Domaćin koji je kuhao kave. Svaki dan pravio ručak i večeru. I istu bacao, jer nisu jele, nisu mogle od muke i tuge. Bio sam i onaj koji mjesecima nije spavao, jer sam brisao tuđe suze, a zaplakao nikad nisam. A sve vrijeme sam bio i učenik, odličan u gimnaziji.
Deset dana nakon te noći u prosincu, sestra je jedva preživjela operaciju crijeva, jednu, pa drugu, pa treću. Doktori su se igrali s njom, rezali je kako su htjeli, a svaku grešku bi ispravljali novim rezanjem. Opet nisam plakao.
Godinu dana nakon kobnog prosinca, imao sam 18. Ista bolnica, nova dijagnoza. Sada mama. Bolest od tri slova. Nemaš oca, a sad nećeš imati ni majku – svaku večer ista noćna mora, ista briga i patnja. Opet plakao nisam. Plakala je sestra, ne možemo oboje.
Godinu dana nitko nije radio, a svi smo imali potrebe, ne znam što sam jeo i od čega sam živio, ali nikad nisam odustao.
Danas imam 23. Radim od 18. Imam pet godina radnog iskustva, radim ono što volim i smijem se dok idem na posao. A nikad nisam imao nekoga da mi bude vjetar u leđa ili da me usmjeri.
Moja sestra ima 21, najljepša je na svijetu i ima dva posla, prošli tjedan mi je posudila neke pare, hitno mi bilo. A moja mama je danas bucka, koja je ponovo u bijelom i najomiljeniji farmaceut u gradu na Neretvi.
Ne pišem ovo kako bih pucao na nečiju sentimentalnost. Danas mi sažaljenje ne treba, živim svoje snove. Pišem ovo jer mi je dosta koliko se žalite i koliko vam smeta sve što vam se događa. Puni ste negativnosti i prazni ste. Nitko od nas nije imao sjajne živote. Bili smo i tužni i mrtvi, pa opet živi, i gladni, pa opet siti.
Uzmite život u svoje ruke i protresite ga. Zgrabite šansu i volite tlo kojim hodate, vaše je. Nije ovo motivacijski govor.
Ovo je hitan apel da prestanete biti kukavice, prestanete osuđivati sve što vam nije prirodno na društvenim mrežama, prestanete biti dio vojske koja je postojala dok se niste ni rodili, prestanete se dijeliti u tri tora i molim vas, nemojte mrziti.
(novipocetak)