Sa profesorom Nielsenom razgovarali smo o njegovoj novoj knjizi, zaostavštini Josipa Broza Tita i Jugoslaviji sa početka 90-ih godina, o glavnim političkim akterima iz perioda disolucije zemlje, ambicijama za podjelu BiH i zločinima koji su uslijedili, te o njegovim kritičkim osvrtima na rad Haškog tribunala.

Osim primarne svrhe da presudi zločincima, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije uspostavljen od strane Ujedinjenih nacije prije skoro 30 godina, učinio je sukob na području bivše Jugoslavije jednim od najbolje dokumentovanih ratova u ljudskoj historiji. U radu ovog suda 20-ak godina aktivno je kao stručni saradnik učestvovao danski historičar Christian Axboe Nielsen. Plod njegovog dugogodišnjeg rada i doprinosa preciznom utvrđivanju činjenica iz ratova 90-ih godina na ovim prostorima je knjiga “Nismo mogli vjerovati” koju je početkom jula na History Festu predstavio sarajevskoj publici.

Sa profesorom Nielsenom razgovarali smo o njegovoj novoj knjizi, zaostavštini Josipa Broza Tita i Jugoslaviji sa početka 90-ih godina. Također, razgovarali smo i o glavnim političkim akterima iz perioda disolucije zemlje, ambicijama za podjelu BiH i zločinima koji su uslijedili, te o njegovim kritičkim osvrtima na rad Haškog tribunala.

U knjizi ste razmatrali pitanje opstanka Jugoslavije. Da li je bilo nemoguće sačuvati Jugoslaviju?

Nakon smrti Tita, u situaciji kada se cijela zemlja nalazila u dubokoj društvenoj, ekonomskoj i političkoj krizi, bilo je vrlo teško sačuvati zemlju. Političari nakon Tita su imali, da budem sarkastičan, nekrofilsku političku filozofiju koja se ogleda u paroli – “I poslije Tita – Tito”. To lijepo zvuči, ali nije program za akciju. Polako su počele rasti etničke tenzije. Partizanski narativ i komunistička ideologija su, ne samo u Jugoslaviji nego svuda u istočnoj Evropi, počeli gubiti svoju moć.

Mislim da nije neka tajna reći da nijedan član rotirajućeg Predsjedništva Jugoslavije nije bio Titu ni do koljena. Ne možemo reći da je Jugoslavija bila osuđena na propast, ali svakako nije morala skončati u tako krvavom ratu.

Naslov Vaše knjige je “Nismo mogli vjerovati”. Da li je bilo dovoljno interesa, želje i rada na Zapadu da se spriječi, ako ne raspad Jugoslavije, onda barem krvoproliće?

Ja se slažem sa svojim kolegama da nije bilo dovoljno interesa na Zapadu da se spriječi krvoproliće. Možda nismo mogli izbjeći raspad zemlje, to je jedna stvar, ali mogli smo, po mom mišljenju, izbjeći da to bude tako krvavo i da to traje toliko drugo. Učinjene su neke krupne greške. Mislim da je zapadni svijet u to vrijeme bio preoptimističan. Na tragu Fukuyamine teze o kraju historije vjerovali su da dolazi svijetlije i bolje vrijeme.

U Haagu smo se uvjerili da su u Jugoslavenskoj narodnoj armiji vodili računa o reakcijama sa Zapada. Da je, recimo, Američka ratna mornarica pokazala sablju, ušla u Jadran i signalizirala da se suprotstavlja oružanom sukobu na području Jugoslavije, moguće da bi ishod bio drugačiji.

Istakli ste da su i Tuđman i Milošević “maštali” da budu Tito. Je li to bila njihova osobna žudnja ili su smatrali da je to najbolji put do naklonosti masa?

Jedno od loših naslijeđa Titove vlasti je kult njegove ličnosti. Ljudi na ovim prostorima su vjerovali da moraju imati “velikog gazdu”, koji je bog i batina i koji može sve riješiti. Nažalost, tu možemo govoriti i o kontinuitetu – ranije su vjerovali da je to Pavelić ili kralj Aleksandar. U takvim okolnostima čovjek je vrlo labilan i neće sam aktivno djelovati u demokratskom civilnom društvu. Biće sklon da vjeruje svemu onome što taj “veliki vođa” govori.

Što se tiče Tuđmana, ja svojim studentima u Danskoj često pokažem knjigu “Bilo je časno živjeti s Titom”. Također, pokažem im i jednu drugu knjigu, gotovo identičnu, u kojoj Tuđman u bijelom odijelu glumi Tita. Sadašnji desničari u Hrvatskoj zaboravljaju da je vrlo teško naći bilo koji citat od Tuđmana u kojem on kritizira Tita. Ja mislim da je on do svoje smrti imao neku ljubav prema Titu i da je želio biti novi Tito.

Sa druge strane, imali ste zanimljiv fenomen u Srbiji o kojem također govorim svojim studentima. Kada pogledate snimke sa demonstracija početkom 80-ih vidjet ćete da svi nose sliku Tita. Kasnije, 1988. i 1989. godine nose sliku i Tita i Miloševića, da bi na kraju nosili sliku samo Miloševića.

(SB)