Zbog činjenice da Parlamentarna skupština nije postupila u roku koji je Ustavni sud odredio, Sud je donio drugu odluku na svojoj 105. plenarnoj sjednici 5. jula 2017. godine, čime je navedene odredbe stavio “nedjelotvornim” tako da iste više nisu dio pravnog sistema BiH. Dakle, suprotno preambuli Odluke Visokog predstavnika, presuda Ljubić je ustavno u potpunosti provedena, ne od strane Parlamentarne skupštine, već od samog Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Profesor Josef Marko, austrijski ekspert za ustavno pravo i bivši sudija Ustavnog suda BiH, bio je jedan od prvih stručnjaka koji je kritički reagovao na sporne prijedloge izmjena Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH koje je namjeravao nametnuti visoki predstavnik Christian Schmidt. Njegove pravne analize i kritike na kraju su dobile svoju zadovoljenje – Schmidt je odustao od predviđenog nametanja cenzusa od 3 posto, da bi zatim i sam poručio da on “nije primjenjiv”.

Sa profesorom Markom razgovarali smo o njegovom iskustvu tokom boravka u BiH i rada u Ustavnom sudu BiH, čuvenoj odluci Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda na teritoriji cijele države iz 2000. godine i njenim izravnim posljedicama, famoznoj presudi “Ljubić”, te prijedlozima izborne i ustavne reforme koji su procurili iz OHR-a a koji su u BiH izazvali veoma oprečne reakcije i doveli do protesta.

Tokom Vašeg sudjelovanja u radu Ustavnog suda BiH donesena je odluka o konstitutivnosti tri naroda kao “natkrovljujućeg načela” Ustava BiH. Sjećate li se političkog ambijenta u kojem je donesena ta odluka i kakve su reakcije bile na tu odluku?

Sveukupno političko okruženje između 1996. i 2000. godine karakterizirano je od istih monoetničkih stranaka koje su pobijedile na općim izborima i koje su također bile stranke koje su stajale iza zaraćenih strana u ratu. Nije bilo lustracije javne uprave sa izuzetkom policijskih snaga, a trajala je potpuna etnička segregacija, ne samo u javnoj upravi na entitetskom nivou već i u medijima i obrazovnom sistemu, kao i otpor povratku izbjeglica, posebno tzv. manjinskom povratku Srba u Federaciju BiH i Bošnjaka i Hrvata u Republiku Srpsku, protivno jasnim ustavnim obavezama koje proističu iz Aneksa 7 Daytonskog sporazuma.

Stoga, 1998. godine na zahtjev tadašnjeg predsjednika Alije Izetbegovića, u predmetu U 5/98, Ustavni sud BiH preispitao je gotovo dvadeset odredbi entitetskih ustava nakon što su entitetski parlamenti ostali neaktivni uprkos ustavnoj obavezi koja proizilazi iz člana 12 Aneksa 4 Daytonskog sporazuma, kolokvijalno nazvanog “Daytonski ustav”, da će “u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovog Ustava, entiteti amandmanskim postupkom izmijeniti svoje ustave da bi se osigurala saglasnost sa ovim Ustavom u skladu sa članom III, stav 3, točka (b)” . Tako je tema ustavne ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda bila samo jedna od gotovo dvadesetak pravnih sporova kojima se bavio ovaj predmet. Ostale teme koje su se pokrenule u ovom slučaju bile su, između ostalog, normativno značenje razlike između engleskih izraza border i boundary, gdje je potonji u neslužbenim prijevodima na tri domaća jezika netačno preveden sa “granica” kao da označava međunarodnu granicu; predstavlja li pravnu kategoriju “društveno vlasništvo” u Ustavu RS-a prepreku izravnim stranim ulaganjima kršeći četiri slobode kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala koje zahtijevaju član I.4 Daytonskog ustava; struktura vojnog zapovjedništva; imenovanje šefova diplomatskih misija; ili, posljednje ali ne manje važno, pitanje “službenih jezika”.

Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-5/98 donesena je u četiri djelimične odluke (Službeni glasnik BiH, br. 11/00; 17/00; 23/00; i 36/00). Konkretno, Djelomična odluka III od 1. jula 2000. postala je kolokvijalno poznata kao “slučaj konstitutivnih naroda”. Na kraju svog postupka sudskog preispitivanja koji je trajao gotovo dvije godine, uključujući široko zapaženu javnu raspravu, Sud je objavio da u pogledu tri konstitutivna naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba, svaki od njih mora uživati ​​isto grupno pravo na političko predstavljanje i učešće u institucijama države BiH na svim teritorijalnim razinama – na državnoj razini, razini entiteta i kantona te na razini općine.

(SB)