Samo vraćanje na postavke Washingtonskog sporazuma bilo bi više koraka nazad, a nikako dijelom političke evolucije ove zemlje. O mogućem relaksiranju odnosa Bošnjaka i Hrvata, očito je, govore samo oni zagovornici etničkih politika čiji intelekt, mentalni sklop, pa i cjelovita spoznaja političkih sistema, bude svedena samo na etničke politike u kojima treba postojati navodni dogovor etničkih zajednica.
Iako stih iz ove popularne Azrine pjesme ima drugačiji kontekst, zapravo je pitanje iz pjesme postavljeno svima nama i odnosi se na to kuda ova zemlja treba da ide, kojim pravcem da se kreće.
Na ovako postavljeno pitanje može se odgovoriti filozofski, citirajući različite autore, sa zamisli potvrđivanja vlastitih ili tuđih stavova, ali to svakako nije dobar pristup da se ponudi odgovor na veoma konkretno pitanje o budućem putu ove zemlje, jer konkretno pitanje zahtijeva konkretan odgovor.
Naravno, to bi trebalo biti stvar određene vizije. Kako je moja vizija budućnosti ove zemlje vezana isključivo za izgradnju društva jednakih i jednakopravnih građana ili kako se to ovdje kolokvijalno naziva „građanska država“ ili „građansko uređenje“ onda bi bilo pošteno reći i šta treba učiniti da bi se to doga došlo.
No, prije nego ponudim neke od elemenata koji vode ka viziji građanske države, bilo bi korisno dotaknuti i neke od elemenata koje vidimo da cirkuliraju u javnom prostoru, koji nastoje oponirati takvoj viziji smatrajući je nerealnom, neki čak kažu preranom, a neki idu dotle da kažu da je to nemoguće.
U posljednje vrijeme čujemo takvu tezu, kako se Bosna i Hercegovina treba vratiti Washingtonskom sporazumu, kako bi se navodno relaksirali odnosi Bošnjaka i Hrvata. Ovakav pristup odmah ima prvu, jako veliku grešku, koja se odnosi na to da je Washtingtonski sporazum u tadašnjem vremenskom kontekstu dao neke rezultate, ali da je potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ili Dejtonskog sporazuma, postao prevaziđen i izvan mogućnosti bilo kakve upotrebe. Problem u takvom razmišljanju, domaćih, a posebno internacionalnih zvaničnika, odnosno onih stranaca koji su radili na sačinjavanju ovoga sporazuma, nastaje kada se oni vežu za njega, radi svoga autorstva ili empatije prema svoje vlastitom radu, kao da je to „Sveto pismo“ i da je to jedino dobro rješenje, što je u samoj pretpostavci, jednostavno rečeno, netačno i neodrživo.
Politika, a posebno politički sistemi su podložni neizbježnoj evoluciji, prilagođavajući se trenutnim okolnostima oko kojih nastaje sadašnji vremenski kontekst, tako da bi vraćanje na postavke
Washingtonskog sporazuma dovelo do većeg broja problema radi njegove inkompatibilnosti sa sadašnjim vremenom.
Samo vraćanje na postavke Washingtonskog sporazuma bilo bi više koraka nazad, a nikako dijelom političke evolucije ove zemlje. O mogućem relaksiranju odnosa Bošnjaka i Hrvata, očito je, govore samo oni zagovornici etničkih politika čiji intelekt, mentalni sklop, pa i cjelovita spoznaja političkih sistema, bude svedena samo na etničke politike u kojima treba postojati navodni dogovor etničkih zajednica.
Takva vrsta razmišljanja, uvijek je na štetu demokracije i uvijek je na štetu suvereniteta zemlje, kojeg bi takvi zagovornici izvukli iz ruku građana, pa „milom ili silom“ prenijeli suverenitet države na etničke zajednice (da ne kažem na samoproglašene lidere etničkih zajednica), iako u ovo vrijeme ne postoji niti jedna demokratski uređena zemlja koja tako funkcionira (ne bih ulazio u različite devijacije totalitarnih i autokratskih režima), odnosno da je njen suverenitet izdvojen od građana i prenesen na etničke grupe.
Što se tiče demokracije, jasno je kako u BiH i u njenom sadašnjem političkom sistemu, ne postoji potpuna demokracija, već neki vid limitirane ili ograničene demokracije, kroz paritetnu raspodjelu političke moći između etničkih zajednica.
Takva raspodjela političke moći, govori o postojanju tri paralelna totalitarna sistema temeljena na tri etničke zajednice, kojima se nastoji vladati na autokratski način. Zapravo je takav sistem kreiran kroz uspostavu takve prakse u kojoj dominira etnicitet kao nezaobilazan element u sadašnjem sistemu, koji direktno nanosi štetu demokraciji i vladavini prava, naravno, kroz interpretacije samo onih dijelova ustava koji odgovara tim protagonistima koji vode otničku politiku.
Posljedica takvog sistema je postojanje tri elektroprivrede, tri telekom operatera, tri vodoprivrede, tri poštanska operatera i tako redom, a da to sve u svojoj konačnoj posljedici ima i udar na ekonomski sistem zemlje, koji bi trebao biti jedinstven i upravljan jedinstveno kroz jednu državnu vladu i njene institucije.
Da ne govorimo da to stvara i tri paralelna sistema korupcije, kojima se etnički koordinira, kako bi takav sistem ostao očuvan i u korist onih etničkih aktera koji ga koordiniraju i neprekidno štite. To su sve posljedice ovoga sistema temeljenog na „konstituentnim narodima“ i nizu izvedenica iz tog etničkog koncepta.
Ako su politika i politički sistemi uvijek i nezaobilazno predmetom evolucije, onda se treba malo dotaći i uloge Visokog predstavnika internacionalne zajednice u Bosni Hercegovini u odnosu na tu evoluciju. Bez obzira ko obavlja tu dužnost ili taj posao, njegov je osnovni zadatak vođenje računa ili brige za implementaciju civilnog aspekta Dejtonskog mirovnog sporazuma, kako to kaže čuveni Aneks 10. Šta to tačno podrazumijeva implementacija civilnog aspekta, koja jeste široko postavljena, opet se odgovor može pronaći u Aneksu 10, odnosno njegovom članu 1, gdje između ostalog stoji i „…održavanje slobodnih i fer izbora u skladu sa rasporedom iz Aneksa 3.“
E sad, ovdje dolazimo da toga da bi svaki izbori u Bosni i Hercegovini, bili oni opći ili lokalni, morali biti slobodni i fer. Međutim, koliko su izbori slobodni ako vam za vratom stoji etnička matrica, u kojoj svoju odluku smijete donositi samo kroz etničke filtere, jako je važno pitanje. Čim odluku smijete donositi samo kroz etničke filtere, onda to zasigurno nije vaša slobodna volja, već je ona predmetom etničke prisile proizašle iz „konstituentnosti“, što nam govori da nemamo u cijelosti slobodne izbore. Kada tome pridodamo i element „fer izbore“ onda se to može prikazati na jednom jednostavnom primjeru.
Sadašnji visoki predstavnik, iskazao je namjere da intervenira na Izborni zakon Bosne i Hercegovine, u njegovom tehničkom dijelu, kako bi izbori bili više fer i pošteni. I intervenirao je. Šta će biti, vidjećemo. Ipak, postoji i njegova namjera da intervenira na određene političke dijelove Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i to na način da uvodi neke etničke kvote za izbor delegata u zakonodavne organe bh. entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, pod izgovorom implementacije odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu „Ljubić“.
Jako naivno i neodrživo. Zašto? Ako pođemo od toga da nekadašnji sudac Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i nesumnjivo autoritet u oblasti ustavnog prava, dr Joseph Marco tvrdi da je odluka „Ljubić“ implementirana, onda bi se trebalo, barem malo, zamisliti oko toga. Moje je mišljenje istovjetno kao i kod dr Marca, da je odluka „Ljubić“ implementirana, jer je Ustavni sud Bosne i Hercegovine stavio van snage neustavne dijelove iz Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, čime je ostatak tog istog zakona, ništa drugo do ustavan. K tome, nadležno tijelo ili Centralna izborna komisija, koristeći svoja ovlaštenja data Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine, donijela je akt kojim se popunjava Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine i na bazi toga imamo popunjen sadašnji sastav tog organa.
Vidno je, znači, odluka „Ljubić“ implementirana. Ako bi visoki predstavnik, a ja sam mišljenja da neće, krenuo u avanturu da on određuje kvote za izbor delegata, u procentima ili apsolutnim brojevima, sam bi iskočio iz svojih ovlaštenja da osigura „slobodne i fer izbore“ jer bi nakon njegove intervencije izbori bili sve samo ne fer i slobodni. Dodajmo tome i taj dio da kada jednom uspostavite određeni spektar ili opseg prava, ne možete odlukom, zakonom ili bilo kojim drugim aktom, sužavati taj isti spektar ili opseg postojećih prava, jer bi to postalo pravno neutemeljno.
Posebno ako pogledamo sam Aneks 3, gdje jasno piše da svaki građanin sa 18 godina, u skladu sa popisom iz 1991. godine ima pravo glasa (glasaju građani, a ne „konstituentni narodi“). Donositi neke odluke koje će koristiti i neke druge popise, recimo onaj iz 2013. godine, značilo bi da se za pravo glasa koristi popis iz 1991. godine, a za pravo kandidiranja popis iz 2013. godine. To bi onda, definitivno, bilo nefer. Ostaje i pitanje, zašto se visoki predstavnik nije nikada javno izjasnio o jedinoj neprovedenoj odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu „Komšić“, koja se tiče izbora rukovodstva bh. entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, u kojem se nalazi dio blokada. Zašto se bavi sam odlukom „Ljubić“?
Pored toga, ostaje i taj dio ovlaštenja visokog predstavnika koja se direktno tiču otklanjanja blokada ili kako to kaže Aneks 10. „teškoća nastalih u vezi sa civilnom implementacijom“ što
bi značilo da visoki predstavnik, tada, treba svojom odlukom suzbiti takve poteškoće i intervenirati isključivo prema izvršiocima i nalogodavcima takvih blokada, a ne stvarati neki privid balansirane politike i eventualno kažnjavati sviju pomalo. I najzad, ostaje pitanje Aneksa 7, čija je osnovna namjera da se onemogući legaliziranje rezultata etničkog čišćenja, nastalih genocidom ili ratnim zločinima, koji jasno govori o potrebi korištenja popisa iz 1991. godine. Jasno je kako se popis iz 1991. godine ne može vječno primjenjivati, ali onda onaj ko ima ovlaštenje da povratak prognanih proglasi okončanim, mora donijeti takvu odluku.
Do tada, ostaje obaveza za popisom iz 1991. godine. Dakle, ovdje imamo temeljno pitanje, da li je uloga i zadatak Visokog predstavnika u funkciji političke evolucije Bosne i Hercegovine (barem su to tako zamislili američki tvorci Dejtonskog sporazuma), odnosno omogućavanja njenog unapređenja u normalnu demokratsku zemlju ili je njegova uloga posvećena, isključivo, održavanju postojećeg stanja ili čak do vraćanja ove zemlje nekoliko koraka unatrag, kroz postizanje dodatnih etničkih podjela kroz vid oportunizma prema jednoj političkoj stranci? Na to pitanje odgovor zna samo visoki predstavnik.
(SB)
