i koji posljednjih dana likuju nad malim brojem registrovanih birača iz dijaspore, posebno za RS nisu prijatelji države i samo dokazuju vlastiti politički snobizam i diletantizam. Ako to smatraju svojim uspjehom i dokazom ispravnog političkog kursa onda smo u strašnom problemu. Onda jedinstvena i cjelovita BiH nije prioritet onih koji se predstavljaju političkom alternativom vladajućim strankama koje nose veliki teret odgovornosti za otuđenost ljudi iz inostranstva, ali i loš položaj povratnika u Republike Srpske.
Ne treba da čudi ljutnja predsjednika Gradske organizacije SDP-a Banja Luka Aleksandra Vukovića koji je danas otvoreno, samo onako kako on to zna poslao poruku „sarajevskim foteljašima“. Opravdan je njegov prigovor da je u proteklih tri decenije malo „budžetskih branilaca“ bilo u RS -u. Oni „laju“ na predsjednika SNSD -a Milorada Dodika iz sigurne udaljenosti od njegove policije. I tako dođosmo da se danas nekoliko Srba iz Banja Luke glasnije i strasnije bori za BiH i bosansko-hercegovački identitet nego cijela politička elita u F BiH.
Nisu rezultati registracije birača iz inostranstva neuspjeh političara koji su proteklih mjeseci prešli desetine hiljada kilometara kako bi širom Evrope razgovarali sa našim ljudima u inostranstvu. Naprotiv, oni su uspjeli spriječiti potpuni debakl i konačno otuđenje Bosanaca i Hercegovaca od svoje domovine. Uspjeli su probuditi nadu da povratnici u Republiku Srpsku neće više biti isključivo sredstvo političkog potkusurivanja kroz prodaju, ili razmjenu biračkih odbora kako bi se osvoji glas više u F BiH. Takve politike su nesposobne za promjenu, pa ne čudi da ih ljudi iz inoistranstva ne interesuju previše, jer njima je već RS postala dijspora
Tačno je da ljudi iz inostranstva ne vjeruju vladajućim politikama i imaju razloga. Mnogo je ljudi iz SDA iznevjerilo njihova očekivanja jer su jedno pričali, a drugo radili. Njihovi kadrovi iz RS-a su se zalagali za povratak, a živjeli i radili u F BiH. Na mukama povratnika su se mnogi obogatili. Zbog toga oni će platiti ceh, ali manji interes ljudi iz inostranstva za glasanje u svoj državi je i poraz alternative. To što se ne registruju znači da ne vjeruju ni njima, ne vjeruju da će biti bolji i drugačiji. Vaskrsnuli su oni što su „prodali“ državu pristajanjem na Zakon o prebivalištu kojim se ljudima otežava da glasaju tamo odakle su tokom rata protjerani i danas bi da budu dežurni moralisti
Do kakvog smo apsurda doveli državu govori činjenica da su političke stranke iz F BiH „ukrale“ ideju probosanskih politika iz RS -a pa imamo dvije koalicije za državu. Ona iz RS -a u startu je bila jasna, bitka za BiH se vodi borbom za mandate u NSRS. Ona iz F BiH za NSRS nema potecijala, ali ne bi s drugima u državni blok. Biće da se država ipak ne pravi samo bitkom za lične mandate, u što se većinom pretvorio smisao bavljenja politikom u BiH.
Priča oko dijaspore aktuelizirala je i problem artikulacije interesa bošnjačke politike čija većina bi čini se ipak bila zadovoljna dominacijom na jednom dijelu državne teritorije. Takve politike nisu za redukciju Doma naroda u F BiH na nivo Vijeća naroda RS jer bi kako tvrde to bila pobjeda secesionističkih politika u BiH. Pri tome ničim nisu osporavali to isto Vijeće naroda, zato što ih RS ne zanima, kao što ih ne zanimaju Grude, ili Čitluk. Ne zanima njih ni dijaspora, oni dalje od Sarajeva svakako ne vide. Da je drugačije imali bi ogranak stranke u svakom dijelu Bosne i Hercegovine.
(ljudski.ba)
