Kada je 1992. godine napuštao Trebinje i odlazio u danski grad Aalborg, Ilijas Resulbegović je znao da će se kad-tad vratiti u svoje rodno mjesto. Ovom, tada dvadesetčetvorogodišnjem mladiću, odlazak je, priča, jako teško pao. Krenuo je bez porodice na put ka novom životu, noseći u srcu stari.

“Kada sam odlazio osjećao sam gorčinu, muku, jad i tugu, ali nekako se sve lakše podnosilo, jer sam bio zajedno sa ljudima koje sam već poznavao. To je gorčina koja je ostavila jedan pečat za cijeli život”, tako Ilijas započinje svoju priču o odlasku u neizvijesnost, a kasnije i povratku u Trebinje, u kome je tačno znao šta ga čeka.

Godine 2008. je presijekao i, kako kaže, vođen isključivo emocijama, odlučio  se konačno vratiti u Trebinje.

Drugačija su jutra u Danskoj, drugačija u Trebinju”, priča u zanosu, objašnjavajući kako mu je Danska ponudila život dostojan čovjeka. No, ljubav prema zavičaju, kaže, bila je jača od svega.

Ilijas za sebe kaže da nije tipičan povratnik, ali je bio najmlađi i među prvim povratnicima u ovaj grad. Kaže da se u Trebinje vraćaju uglavnom penzioneri, no on na penziju nije čekao. Vratio se kada mu je bilo 40 godina. U Aalborgu je imao svoj biznis, pristojno je živio i stvorio uslove za dostojanstven povratak u rodni kraj.

Zbog nekih odluka, koje se slučajnom posmatraču mogu činiti besmislene, čovjek se nikada ne pokaje, jer u srcu osjeća da su ispravne. Tako je i Ilijas osjećao da je njegovo mjesto baš pored Trebišnjice. 

“Lijepo mi je, uživam, zabavljam se, imam lijepo društvo, sigurnost je na nivou, ispunjan sam i srećan sam što sam ovdje. Moje je srce veselo”, nabraja Ilijas i dodaje da nikada nije razmišljao o tome da li se prerano vratio.

“Imam želju i da odem ponovo u Dansku i otići ću, jer tamo imam mnogo prijatelja, ali moja baza je ovdje”, ističe on.

Trebinje se, makar iz njegove perspektive, u mnogo čemu promijenilo nabolje, ali i dalje ima stvari koje bi volio da se ne dešavaju. Želio bi, na primjer, da je grad sačuvao još više nekadašnjeg bogatstva i da se racionalnije gradi. Nedostaju mu, priča, čuvene trebinjske banje, a lično njemu, ali vjeruje i cijelom gradu, značila bi izgradnja begove kuće.

Za Trebinje je dobro što, kako je primijetio, postaje otvorenija sredina.

“Ja se ovdje ne osjećam manjinom, ja sam Trebinjac. Imam svoje prijatelje, braću”, kaže Ilijas.

Član je islamske vjerske zajednice i, kako kaže, aktivno učestvuje u tek nekim aktivnostima. Isto bi tako, priča, rado djelao i pomagao i pripadnicima ostalih vjerskih zajednica u Trebinju, samo da ima priliku za to.

No, izvan religijskih okvira, smatra da se ljudi druže i grade prijateljske odnose, ali da bi vjerski lideri trebalo da iniciraju više susreta i aktivnosti u kojima će učestvovati pripadnici svih religja.

“Veliki je uticaj vjerskih lidera u izgradnji lijepih odnosa među ljudima. Mislim da njihova riječ mnogo znači. Religija je u našoj zajednici doprinijela procesu pomirenja i možemo govoriti o mnogo pozitivnih stvari, ali treba u svemu imati mjere”, smatra Ilijas.

Njegov prijatelj Faruk Tičić, koji je godine izbjeglištva provodio u Engleskoj, dodaje: “Vjerski lideri imaju dužnost da grade mir”.

Obojica prijatelja saglasni su da je prednost i ljepota Trebinja to što ljudi koji dođu sa strane u krugu od stotinjak metara mogu da vide pravoslavnu i katoličku crkvu i džamiju.

“To je bogatstvo i to je prelijepo. Mislimo da bi i begova kuća upotpunila tu sliku”, saglasni su oni .

U suživot Ilijas ne vjeruje, on u Trebinju, kaže, isključivo živi život.