Gradovi BiH nerijetko pune liste top destinacija renomiranih turističkih magazina kao mjesta koja vrijedi posjetiti, a krajolici naše zemlje često nose epitet “skrivenih dragulja” i netaknute prirode. Putopis kojeg je objavio ugledni Guardian još jednom nas podsjeća da je BiH jedinstven spoj bogate historije, jedinstvene arhitekture, izvanredne kuhinje i pejzaža koji oduzimaju dah
Divlji konji – jedinstven prizor
Sudeći po tome što je pričom o njima započela svoj putopis, ono što je prvo privuklo pažnju reporterke su divlji bosanski konji.
“Dok se naš džip penje uz brdo, vidimo ih kako se okupljaju oko obližnjeg izvora, piju, pasu, bore se. Pred nama se prostire prostrana visoravan Kruzi, oivičena podnožjem planine Cincar, neukroćenog krajolika šikare i krša u jugozapadnoj BiH
Dunford objašnjava priču o ovoj jedinstvenoj bh. životinjskoj vrsti, kazavši kako su desetine konja, koji su nekad korišteni za poljoprivredu i transport, pušteni na slobodu prije više od 50 godina i zamijenjeni strojevima. Danas ih ima preko 700, a žive u planinama visoko iznad Livna.
“To je čaroban prizor i još jedno iznenađenje na mojoj turneji”.
Zapravo, Dundorf je putovanje započela dva dana ranije u Sarajevu, kojeg je opisala kao “mjesto u koje je nagurano toliko historije, ljepote i slomljenog srca da vam se može zavrtjeti u glavi”.
Sarajevo i ulice koje podsjećaju na Istanbul i Beč
Ne propušta spomenuti ni ratne užase koji su obilježili rane 90-te godine prošlog stoljeća i najdužu opsadu jednog grada u modernoj historiji ratovanja.
Obilazimo ulice s Muhamedom, koji je imao 10 godina kada je izbio rat. Ističe ‘sarajevsku ružu’, tragove minobacačkih granata na trotoaru obojene crvenom bojom na mjestu gdje je 36 ljudi poginulo u redu za kruh, te govori o podrumskim učionicama i izbjegavanju snajperskih metaka. Posjećujemo Tunel nade – jedinu vezu opkoljenog Sarajeva s vanjskim svijetom tokom više od tri godine – i stojimo na mjestu gdje su nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova supruga ubijeni 1914. godine, što je izazvalo izbijanje Prvog svjetskog rata”, navodi se u tekstu koji ukratko sumira neka od obilježja bh. prijestolnice Sarajeva.
Međutim, ističe autorica teksta, lutajući ulicama popločanim kaldrmom, pored džamija, katoličkih i pravoslavnih crkava i sinagoga, koje malo podsjećaju na Istanbul i na Beč, te kasnije ispijajući koktele u nekom od barova, “tama prošlosti čini se vrlo daleko”.
Večer provodi u domu u starom dijelu grada, gdje kuša neke od specijaliteta bh. kuhinje – uključujući nezaobilazne pite i tarhanu.
Domaćini, Mersiha i Mustafa, koji drže časove kuhanja bosanske kuhinje, polažu nadu u turizam, kako ne bi morali napustiti zemlju i tražiti bolju budućnost u inostranstvu.
