Dedo Sefir glasno je dovio: “Moj Allahu, samo im oči otvori!”, nekoliko puta je to ponavljao, šapatom, iznemoglim glasom.
Oko džamije, ovog snježnog ponedjeljka, vijorile su se zastave, naše BiH. Svako ima svoj način kako se moli Bogu, dovu uči na svim jezicima. Mene je toliko zanimala dedina dova, da sam ga uz stopu pratio seoskim sokakom. U jednom trenutku me opazi:
“Eh, sinko moj, kako si mi?”, upitao ga je.
“Dobro je, dedo, kako si ti?”
“Šućur Mu, dobro sam!”.
“Hvala Bogu, nego…klanjao sam do tebe, pa me proganjaju tvoje riječi: ‘Allahu, samo im oči otvori’, šta to znači? Halali mi, dedo, glasno je bilo, pa sam čuo.”
“Moj sinko, insan bez države, isto evlad bez matere. Gledam kako zastavama se kite, onim kutijama snimaju, oni stariji psuju, omladina ide. Moj sinko, moj sine.. eh, ti znaš da sam dva sina u mezar spustio, da bih sada imao ovo što imam. Bol moju zna samo Bog, ali sabur, šehidi su, ako Bog da, čekaju mene i moju Razu tamo.
Ne znaš ti, kako je u džemperu po ovoj studeni po ledinama hoditi. Valjati se, pucati, bježati, misliti…moj sine. Imate državu, imate slobodu, poskočite malo, sve što za zemlju uradiš do kijametskog dana sevape bereš. Hađzi Loju su zbog borbe protjerali, a naša djeca komotno idu. Idi, ne zamjerim ti. Ne psuj mi zemlju! Za nju sam dva sina dao! To me boli! Ne gledam dnevnik više, kao da se raduju tome. Ne slušam radio, to je poput pjesme postalo. Samo klanjam i Boga molim, da vam oči otvori i nafaku ovdje podari. Gdje je god ova pahulja pala, jedna majka je za to sina dala.”
Šutio sam, dok nismo došli do dedine avlija. Nisam imao šta da kažem, osim toga, da i meni Bog oči otvori.
Autor: Semir Krnjić
