A onda, dođoše vremena zla. Gradom se pojaviše neki ljudi sa mržnjom u svakom dijelu svoga tijela.Užički korpus ih posija po gradu. Šaputalo se da su počeli da ubijaju. Na onom našem mostu..Simbolu mladosti. A nana mi pričala o Hasanu Tufekčiću kome onomad ubiše desetoro djece..

Dođoše u grad Lukići. I Lelek. Dvije velike buktinje i živi spaljeni moji sugrađani. Na Bikavcu i Pionirskoj ulici.. Zlo je kulminiralo sa njima trojicom.. Kao da su se vrata pakla otvorila i ispustila iz samih svojih dubina trojicu najgorih. I ptice su prestale pjevati.. Rafali.. Smrt.. Moji sugrađani plutaju onom istom Drinom kao iz naninih priča..

A onda vrhunac morbidnih planova.. Hotel Vilina vlas i odvođenje djevojaka.. Sistemska silovanja. Ubijanja onog najvrjednijeg u ljudskom biću.. Dostojanstvo i čast.. Jer, zlotvori su znali…bez časti nisi čovjek.. I ako ostaneš u životu, ostane samo prazna ljuštura koja samo čeka kraj ovosvjetskih patnji.. A onda sam i ja dospjela tamo. Svuda okolo smrad. Krv i krici djevojčica kojima uzimaju čast i dostojanstvo. Pred očima majki, sestara, nana…Lukići, Lelek i smrt…

A kada je na mene došao red..istrgla sam se iz prljavih ruku Lelek Željka i razbivši prozor letjela sam dugo, dugo.. Pred očima mi je bilo moje bezbrižno djetinjstvo..Šetnje po Bikavcu. Cvijeće u kosi.. A kada sam trebala pasti, na ruke su me nasmijani dočekali moji ubijeni Višegrađani..I povedoše me na cvijetna bespregledja..Okolo sreća. Bez boli. Bez patnji.. Redom su mi njihove nasmijane duše čestitale na očuvanoj časti. Dostojanstvu… Kada smo se uspeli u centar berzahskih cvijetnih proplanaka, rekoše mi:”Sestro čestitamo ti..Ti si kao naš Višegrad. Kao naša Bosna. Mogu da te tuku. Povrijede. Ali, nikada ti ne mogu uzeti čast.Jer Bosna je čast. Biti Bosanac je čast..”

Ja sam čast. Ja sam dostojanstvo.. Ja sam višegradska ljepotica. Moje ime je cvijeće.

Ja sam Jasmina Ahmetspahić kći Hamedova.