Posljednjih godina otežano hoda i služi se štapom, ali ga to ne sprječava da klanja i posti. Kaže kako ga ruke dobro služe, pa i danas uživa u obrezivanju i kalemljenju voćki. Sa zdravljem je, zahvaljuje Bogu, zadovoljan s obzirom koje su mu godine. U braku sa rahmetli suprugom Rahimom ima sedmero djece.
Jedan je od rijetkih koji ima unučad od svojih unučadi. Ima šesnaestero unučadi, osamnaestero praunučadi i dvoje čukununučadi.
Tokom rata u BIH 1993. godine ostao je bez sina Kemala koji je bio pripadnik ARBIH. Danas živi sa Kemalovim sinom, unukom Mahirom i njegovom suprugom i dvoje praunučadi. Hadžija je i ovoga ramazana ispostio 11 dana, ali ako Bog da zdravlja, ne planira na tome ostati.
“Neki dan mi je opao pritisak nakon iftara. Dok sam klanjao ponijelo me. Kaže unuk: “Dedo onesvijestit ćeš se negdje”, pa ujutro nisam zapostio. Dobro me zdravlje služi, prošli ramazan sam cijeli ispostio. Lakše mi je nego kad sam mlad bio. Ne trošim se, nema fizičkog rada. A prije rade se teški poslovi, osuše se usta pa ne možeš da progovoriš. Ona vrućina, pa onda ona prašina, pa se sve lijepi za tebe. Ali nema prekinut’, ni govora”, prisjetio se on.
Hrana mu, kako kaže, nikad ne nedostaje, jer i onako jednom do dva puta jede, i to pomalo. Postit će, govori, dok je živ. Decenijama ne propušta klanjati svaki vakat namaza.
“Prije četiri godine sam kuk slomio, ali oporavio sam se dobro, čak sam bez štapa otišao po penziju. Ne mogu na koljena pa klanjam sa stolice, ali ne propuštam nijedan namaz, toga nema”, priča hadžija.
Prisjeća se kako je to nekada ranije bilo u vrijeme ramazana, i koliko su se vremena promijenila.
“Prije je kuća bila puna za vrijeme sehura i iftara. Više porodica živjelo je u jednoj kući i svisu postili, a danas ova omladina, ma slabo ko posti. Jelo bi se iz jedne tepsije, nisu se servirali tanjiri kao danas i nije se ovoliko bahatilo. Normalan je ručak bio, što se ima. Danas se sve to nešto slika i stavlja da narod vidi, ne znaju šta će od hrane, a ima gladni ljudi. Pun kontejner somuna a narod nema šta jesti, i eto ti”, tužno će Ahmet.
“Nijednu džumu nisam propuštao, ako ne mogu pješke, ili me Mahir ne može odvesti, ima taksi. Nedostaje mi i ona kafa sa kolegama nakon džume”, ističe Ahmet uz napomenu kako mu ovaj namaz mnogo znači jer je kolega sve manje. Unuk Mahir kroz smijeh nam priča kako je dedo “navalio” da ide ovaj petak na džumu, čak mu nije vjerovao da on ne može zbog njegovih godina.
“Kaže: ‘Ko ti je ti rekao da ne mogu’. Kad sam se vratio s džume pita me: ‘Jel, daju li starijima, jesi vidio one moje?’”, uz smijeh priča Mahir.
Bez imalo sumnje važi za čovjeka sa velikim životnim iskustvom, a koji se još sjeća i najmanjih detalja iz mladalačkog života.
Hadžija Ahmet je antifašista i prvoborac NOB-a od 1941-1945, jedan od preživjelih učesnika čuvenih bitki na Neretvi i Sutjeci. Prisjeća se svoje prošlosti i uvijek rado prepričava priče o ofanzivama u Drugom svjetskom ratu i kako je otišao u partizane.
“Cijeli život sam u islamu. Bio sam partizan, ali nisam bio komunista. Živio sam u tom sistemu, ali kao musliaman. Nisam bio u partiji”, prisjeća se Ahmet.
Životni i radni vijek proveo je radeći u Sloveniji, Italiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini do 1980. godine kada se ponzionisao. Sa 86 godina ostvarila mu se želja da ode na hadž. Te godine bio je najstariji hadžija iz BIH. Poseban doživljaj je doživio prije 15-tak godina na otvorenju džamije u Glodnici, kada je kao jedan od vakifa otvorio novosagrađenu džamiju.
(press)
