U Daytonu je samo još jednom potvrđen suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine. Samo na toj istini moguća je pravda, samo na toj pravdi moguće je pomirenje, samo na tom pomirenju moguća je budućnost

Prije tri godine (2020) objavljena je knjiga prof. dr. Ive Komšića pod naslovom: “Bosanski začarani krug” (Sinopsis, Zagreb – Sarajevo), koja predstavlja – piše autor – “zbornik tekstova (66; op. M. M.) objavljenih u kontinuitetu od listopada 2018. do veljače 2020. godine”. U “Uvodnoj bilješci” autor navodi da su “svi tekstovi nastali kao reakcija na žestoku političku kampanju koja se vodila protiv Bosne i Hercegovine iz susjednih država, nekih europskih krugova te unutar same BiH” (str. 9). Zbog obimnosti tekstova u knjizi (ukupno 402 str.), ovom prilikom ću pisati o stavovima autora koji se odnose na Dodikove protivdejtonske i protivustavne izjave uperene protiv države BiH s ciljem uništenja njenog višestoljetnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

OD KULINA BANA

U jednom od svojih tekstova autor Ivo Komšić podsjeća na državni referendum o nezavisnosti BiH (održan 29. 2. i 1. 3. 1992; op. M. M.) i citira tekst referendumskog pitanja: “Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH (podvukao M. M.) državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”. “Na referendum je izašlo 63,7% građana BiH i pozitivno se izjasnilo 99,7%” (str. 162). Najaktuelnija izjava bosanskog Srbina Milorada Dodika (Novine za BiH Oslobođenje, 9. 8. 2023) da “ne postoji suverenitet BiH”, predstavlja do sada najveći protivustavni udar na državu BiH kao suverenu, nezavisnu, međunarodno priznatu državu jer, “suverenu vlast ostvaruje država sa svojim institucijama”, jedan je od zaključaka autora (str. 154), koje je on obrazložio (str. 153) na sljedeći način:

”Tvorci Dejtonskog sporazuma vodili su računa o kontinuitetu države BiH. Sporazumom, odnosno Ustavom BiH kreirani su nova država, državna struktura, ‘modificirana’ stara, ali nije ukinut kontinuitet države BiH. Ona je samo promijenila ime. Njezin republički i državni karakter nije ukinut, nije formirana nikakva nova država, nego je Republika BiH promijenila ime i ‘modificirana’ unutrašnja struktura… Ta temeljna ustavna odrednica je dosljedno provedena. Država BiH ostaje članica OUN-a, jedino se ona može javiti za članstvo i u drugim međunarodnim organizacijama. Entiteti to ne mogu, niti to mogu osporavati, jer oni su dio unutarnje strukture države. Odluke državnih organa u tim zahtjevima/prijavama su konačne i ne mogu ih entiteti dovoditi u pitanje” (str. 153 i 154)

Ovdje je, između ostalog, bitan termin kontinuitet države koji po historiografiji ima skoro hiljadugodišnji period od Kulina bana, Tvrtka Kotromanića, prvog bosanskog kralja, obnove državnosti BiH (1943) i uspostave Narodne Republike BiH 1946, potom SRBiH i napokon 1992. Republike BiH.

”S Karadžićem, tvorcem paradržavne tvorevine RS, Dejtonski sporazum se nije mogao ni postići, a kamoli provesti. Pa je RS morao prenijeti pregovaračka prava na Slobodana Miloševića… Međunarodna zajednica okupljena u Daytonu napravila je stvarni i formalni prekid s ratnom republikom srpskom. O kakvoj se ratnoj tvorevini radilo, najbolje je pokazao Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu: Svi funkcioneri i vojni zapovjednici RS-a su osuđeni kao ratni zločinci. U Daytonu je napravljen radikalni raskid sa zločinačkom tvorevinom RS. Srbi su dobili šansu za novi početak” (str. 112 i 113).

Umjesto novog početka, aktuelni predsjednik bh. entiteta RS vraća se u period 90-ih 20. stoljeća tvrdnjom: “Danas BiH opstaje samo kao projekt međunarodne zajednice”. Zaboravlja (pored stogodišnjeg postojanja Bosne/BiH, op. M. M) da je RS, a ne BiH, projekt međunarodne zajednice, da je RS faktički poklonjen Srbima u Daytonu, inače bi združene vojne snage RH i RBiH ušle u Banju Luku i to bi bio formalni i stvarni kraj RS-a” (str 113). Autor dalje piše: “Dejtonski sporazum je omogućio, bez obzira na sva unutarnja ograničenja, demokratski razvoj entiteta RS, ali u okviru BiH. Niko u Daytonu nije mogao ni pomisliti da će se RS vratiti na pozicije i ideologiju ratne, zločinačke tvorevine, da neće priznavati BiH kao državu i njezin Ustav. Dodik je, ustvari, obnovio Karadžićev RS, ozakonio dan osnivanja zločinačke tvorevine kao Dan RS-a, rehabilitirao ratne zločince osuđene na međunarodnom sudu, pobrisao sve što je nosilo ime Bosne i krenuo u otvoreni proces rušenja BiH” (113-114). U njegovom kabinetu istaknuta je geografska Karadžićeva karta RS-a u koju je ugrađen dio Brčko distrikta BiH – odnosno “ratni koridor paradržave RS” koja je u Daytonu prestala da postoji.

GRAĐANI BOSNE I HERCEGOVINE

Na kraju treba pomenuti i sljedeće činjenice iz pera Ive Komšića: “U Daytonu je samo još jednom potvrđen suverenitet i teritorijalni integritet države BiH. Samo na toj istini moguća je pravda, samo na toj pravdi moguće je pomirenje, samo na tom pomirenju moguća je budućnost. Najteže se pomiriti sa sobom jer to pomirenje zahtijeva ljudsku emancipaciju”, jedan je od zaključaka prof. dr. Ive Komšića u citiranoj knjizi (str. 114). Na kraju treba naglasiti da suverenitet BiH koji je uspostavljen državnim referendumom građana BiH ne može negirati nijedan pojedinac kao ni organi vlasti entiteta i države, već odluku o tome mogu donijeti samo građani putem državnog referenduma. Oni su to već uradili prije 31 godinu, što su, između ostalog, priznali i UN i većina država u svijetu.