Na vrhuncu slave, kada je imao sve: novac, popularnost, moć, bio je za njega spreman ugovor s najvećim klubom Evrope, bilo je samo potrebno da  napuni 28 godina, jer su takvi bili propisi u Fudbalskom savezu Jugoslavije. No, život piše i neočekivane priče, sudbina je bila drugačija i za Ivana Gudelja sve se promijenilo u minuti.

Tokom utakmice s “Crvenom zvezdom” na “Poljudu” Ivan se srušio. Ispostavit će se vremenom da je to bio kraj njegove karijere. Dijagnostifikovan mu je hepatitis B.

Bolest je promijenila sve. U 26. godini morao je završiti karijeru, a tada se o toj bolest znalo mnogo manje nego danas. Svi su ga izbjegavali. Nisu se željeli rukovati s njim, čak ni doktori nisu imali hrabrosti da mu kažu o čemu je riječ.

Tada su mu doktori davali nadu i govorili kako će se za nekoliko mjeseci vratiti na teren i ta spoznaja Ivanu je bila teška. Zbog toga je tražio doktore kako bi ga što prije vratili na teren, ali to je upravo bilo pogubno za njega jer virus je još bio prisutan i svaki njegov trening i kratkotrajni povratak na teren, još mu je više slabio organizam i bolest se vratila i to u hroničnom obliku. Tu je bio kraj.

Ivan je bio očajan, ali se nije nikada predavao. To vrijeme je bilo drugačije, ljudi su pričali svakakve priče: da je obolio od AIDS-a, od leukemije, pa i da se objesio. Sve te priče su mu još više otežavale.

Fudbal je bio njegov život, ali u maju 1987. godine shvatio je da mora zaboraviti fudbal i okrenuti se liječenju. Probao je apsolutno sve kako bi se izliječio, od medicine do alternativnih metoda, trava, bioenergiju, provodio je mjesece u manastiru. Apsolutno je probao i uradio sve kako bi se izliječio.

Doktori ne priznaju alternativne metode, ali njemu su dosta pomagali mnogi čajevi kojim je čistio organizam i jačao imunitet, psihološki momenat je također vrlo važan.

Moj život bio je specifičan i napisana je knjiga o njemu te dokumentarni film, a priprema se i igrani film. I knjiga i filmovi su jedna poruka i inspiracija kroz što crpim inspiraciju od nekih ljudi. Svoj život sam podijelio u dvije utakmice: jedna sportska koja je bila do 26. godine, u kojoj sam ostvario sve kao sportista iako se uvijek može mnogo više negdje u dubini, a ovaj drugi dio života, kada sam doživio bolest na vrhuncu karijere, kada sam s jednog vrhunca došao u najteže situacije zbog bolesti i da ne možete igrati i raditi nešto što najviše volite. Kroz taj dio svog života od 26. godine do sada kontrolisao sam bolest i, evo, na kraju, prije mjesec dana, uspio pobijediti svoju bolest i neka ovo bude poruka svima da u ovakvim primjerima nađu snagu da se bore i da znaju da se sve može pobijediti. Prvo mi je pomogla vjera u Boga i porodica koja treba biti temelj našeg društva i koja je bila najveća podrška – govori nam on.

-U 35. godini sam upisao fakultet, Ginekološki fakultet u Zagrebu, kada sam dobio diplomu u 42. godini, bila je radost kao da sam osvojio Ligu šampiona. Svaki ispit mi je bio radost, nisam upadao u depresiju, shvatio sam da nikad nisam razmišljao zašto se meni to dogodilo, bio sam svjestan da u svijetu postoji toliko težih slučajeva. Bog mi je dao da nosim teret, prihvatio sam ga kad mi se to dogodilo. Poslije ozdravljenja i čuda nakon 37 godina, to je jedinstven primjer u svijetu, ali je pokazatelj da je moguće, čuda su moguća.

Ivan redovno pije čaj od lišća masline s medom i limunom koji pomaže organizmu da stvori antitijela.

Ovakvi slučajevi su rijetki, ali su mogući, Ivan je to pokazao i napokon zdrav i sretan stigao je u Sarajevo na poziv Sabahudina Topalbećirevića, gdje je dobio Nagradu za životno djelo, koju je primio vrlo emotivno, a i dolazak u Sarajevo mu je posebno prijao.

-Meni su inače Sarajevo i BiH nešto nevjerovatno. Sarajevo i ljudi u Bosni su raja, oni su spontani, društveni. Ovdje nema po razinama, po ljestvici poredanih, nema dijeljenja ljudskog. Može neko biti veliki sportista, neko veliki doktor, ali jednostavno, to je sve ponašanje, odnos ljudi je isti, ta spontanost. Tako da, nemojte ići u Evropsku uniju jer time bi se, mislim, to izgubilo. Danas su poremećeni odnosi među ljudima i mi moramo to poboljšavati. Sport može afirmirati jednu državu, evo, promocija filma o Toniju Kukoču je svjetski događaj, ovo ljude spaja, ovo nam svima treba. Ja sam u 35. godini upisao fakultet, Ginekološki fakultet u Zagrebu. Kada sam dobio diplomu u 42. godini, bila je radost kao da sam osvojio Ligu šampiona. Svaki ispit mi je bio radost, nisam upadao u depresiju, shvatio sam da nikad nisam razmišljao zašto se meni to dogodilo, bio sam svjestan da u svijetu postoji toliko težih slučajeva. Bog mi je dao da nosim teret, prihvatio sam ga kad mi se to dogodilo. Poslije ozdravljenja i čuda nakon 37 godina, to je jedinstven primjer u svijetu, ali je pokazatelj da je moguće, čuda su moguća”, rekao je Ivan Gudelj,