Govor o Hercegovini kao o staroj “svetosavskoj zemlji” i koračanje ruku pod ruku sa Dodikom preko Starog mosta, poruke su koje nikako neće pomoći Hercegovini, ni srpskoj zajednici u Mostaru
Srpski patrijarh Porfirije proteklog vikenda boravio je u dvodnevnoj posjeti Mostaru, a povod je bilo 150 godina od osveštanja Saborne crkve Svete Trojice.
Porfirije je služio liturgiju, nakon čega je organizovan donatorski ručak za obnovu i završetak Saborne crkve, izgrađene 1873., ali do temelja porušene u agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992. Njena obnova počela je 2010., ali ni do dan-danas nije završena.
Lakonske tvrdnje
Dugogodišnji mostarski novinar i publicista Alija Behram u razgovoru za Novinsku agenciju Patria kaže da je Porfirije prvi patrijarh koji je nakon rata posjetio grad na Neretvi i to je, ocjenjuje, veliki događaj za srpsku zajednicu.
– Ja tu njegovu posjetu Mostaru, gledajući sa te strane, pozdravljam. Uopštene poruke o važnosti mira koje je patrijarh poslao, te poruke o neophodnosti završetka obnove Saborne crkve također su dobrodošle.
Međutim, govor o Hercegovini kao o staroj “svetosavskoj zemlji” i koračanje ruku pod ruku sa Dodikom preko Starog mosta, poruke su koje nikako neće pomoći ni Hercegovini, ni srpskoj zajednici u Mostaru.
Umjesto toga, i kao novinar, i kao svjedok događaja, očekivao sam da patrijarh Porfirije makar pomene najbolnija pitanja srpske zajednice u Mostaru, o čemu se trideset godina na tim adresama uporno šuti. Na primjer, zašto umjesto prijeratnih 25.000, u Mostaru danas živi tek nekoliko hiljada Srba – govori Behram.
Prema njegovim riječima, umjesto lakonskih tvrdnji kako su se “mostarski Srbi morali iseliti”, javnost bi svakako pozdravila da se konačno javno progovori o tome kako se i sa kojim posljedicama dogodila srpsko-hrvatska razmjena teritorija u BiH prema ratnim sporazumima Tuđman-Milošević (u Karađorđevu), a nedugo potom Karadžić-Boban (u Grazu kod Beča).
– Moralo bi se, na primjer, poći i od izjave srpskog generala Momčila Perišića koji je u prvoj polovini juna 1992. postrojio jedinice bivše JNA na mostarskom aerodromu i kratko saopštio: “Vojska se povlači! Dobili smo Bosanski Brod i Derventu, Hrvatima ostavljamo Mostar i dolinu Neretve”.
O tome je pred Haškim sudom u predmetu protiv Slobodana Miloševića ubjedljivo svjedočio zaštićeni svjedok-pokajnik (C17) Haškog tužilaštva, nekadašnji pripadnik srbijanskih “Crvenih beretki”.
Teške životne teme
Na koncu, prešućuje se najveća i najbolnija rana mostarskih Srba od kojih se mnogima ni danas ne zna sudbina nakon što su ih paravojske “Herceg-Bosne” tokom 1992. i 1993. odvodile iz njihovih domova.
Zašto se prešućuje ili olako prelazi preko činjenice da se više od dvije stotine Mostaraca, Srba i Bošnjaka poslije rata nikada nije vratilo kućama? Ali, zarad srpsko-hrvatskog savezništva i strateških ciljeva HDZ-SNSD, ove teške životne teme očito su sporazumno ostavljene po strani. To i mostarski Srbi moraju znati – kaže Behram za Patriju.
Potcrtava kako je istina da je Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru prvo zapaljena, pa minirana, polovinom juna 1992. godine. A nema dileme da su taj nezapamćeni urbicid u gradu na Neretvi počinili pripadnici HOS-a i HVO-a čije su snage, naročito tokom agresije 1993., Mostar pretvorile u Hirošimu kraj Neretve.
– Naime, samo na tim adresama, naravno uz logističku podršku Hrvatske vojske, mogla se naći tolika količina eksploziva da se do temelja poruši najveći pravoslavni hram u ovom dijelu Evrope. Nemam informacije da li je postojala neka izričita naredba da se pravoslavni hram u Mostaru poruši, i od koga, ali je činjenica da se tako desilo.
Ali, ako su uslovi života ’91., ’92., i kasnije, u Mostaru bili takvi da se o mnogim zločinima radije šutjelo jer vas je, u suprotnom, mogla “popiti noć” strahovlade HVO-a i paravojnih formacija “Herceg Bosne”, ne znam zašto danas o tome šute oni koji bi o ovom pitanju najviše trebali govoriti – napominje Behram.
U pitanju je interes
Dodaje kako je vrlo izvjesno i da je jedan od razloga što se to prešućuje zapravo da se bi narušili dobri odnosi između dugogodišnjih partnera Dragana Čovića i Milorada Dodika.
– Sigurno je u pitanju interes. Ja ga prepoznajem u ozbiljnom političko-interesnom savezu HDZ-SNSD, koji čak i ne kriju svoje strateške ciljeve a koji korespondiraju s nikad ugašenim ratnim ciljevima daljeg cijepanja i etnonacionalističke podjele BiH koje kreiraju i Beograd i Zagreb sa svojim političkim filijalama u ovoj zemlji.
O tome je, uostalom, argumentirano i ubjedljivo ovih dana govorio i predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić pred Generalnom skupštinom UN-a – rekao je Alija Behram.
Na donatorskom ručku u Mostaru prisustvovale su brojne zvanice. Za istim stolom s patrijarhom Porfirijem sjedili su Milorad Dodik, Nermin Nikšić, Mario Kordić… No, Dodikovog i Nikšićevog koalicionog partnera Dragana Čovića, kao ni prvog ešalona HDZ-a BiH, nije bilo ni na mapi.
Behram je mišljenja da Čović i njegovi najbliži saradnici već izvjesno vrijeme izbjegavaju protokolarnu bliskost sa Dodikom. A razloge, dodaje, treba tražiti, prije svega, u pragmatičnosti lidera HDZ-a kojeg svi jasno vežu s Miloradom Dodikom.
– Nakon Dodikove otvorene radikalizacije, ali još više nakon izražene bliskosti sa Putinom, to Čoviću više ne odgovara i jako mu je stalo da takve poruke dođu do predstavnika međunarodne zajednice i da budu vidljive.
S druge strane, pobrinuo se da se Dodik ne naljuti. Tu su bili domaćini, njegov (HDZ-ov) Mario Kordić i Amir Gross Kabiri, siva eminencija današnjeg HDZ-a – zaključio je Behram.