Zato je u javni prostor, planski, preko Zagreba puštena priča kako bi u trku za Predsjedništvo BiH mogao ući gradonačelnik Mostara dr. Mario Kordić. Ideja je od samog početka bila tek „probni balon“ i imala je zadatak da javnost pripremi za Čovićevo uzmicanje, obzirom da samom sebi nije omogućio da sigurno i bez bilo kakve neizvjesnosti postane član Predsjedništva BiH iz reda Hrvata!
Onda se još malo pričekalo uz povremeno slanje dvosmislenih poruka po principu „toplo-hladno“, da bi se na kraju, u pogodnom trenutku, „očepilo“ i preko „prijateljskih portala“ objavilo da Čović definitivno odustaje i da na scenu stupa njegov oprobani „Kvisko“ – Borjana Krišto. Karte su se konačno otvorile i Čoviću je preostalo samo da Krišto predstavi kao „najpametnije i najljepše biće koje HDZ BiH (HNS) može ponuditi“!?
Kakve poetske stilske figure za nekoga ko stiže na izbornu scenu kao „zlatna rezerva“ i bez nekih veliki šansi.
U najboljem slučaju za Krišto to može biti tek „veličanstveni poraz“ – gubitak, koji će predstaviti kao još jedan dokaz majorizacije Hrvata. Krišto je atletskim riječnikom rečeno, tek „zec“, koji treba da „povuče trku“, istrči planiranu dionicu i onda odustane. Ukoliko joj se kojim slučajem posreći, zbog tri jaka kandidata iz probosanskog bloka – tim bolje.
Njen zadatak je da umjesto Čovića “dostojanstveno” primi politički udar, pri čemu je planirano da lider HDZ-a (i svega ostalog) još i profitira na priči o ugrožavanju elementarnih nacionalnih prava Hrvata. Za Čovića, Krišto je, pazite sada, jedno osvježenje, relaksacija u predizbornom vremenu, ali i poruka bošnjačkom narodu!? Kakva poruka? Da će sve ostati kako je i bilo, samo sa drugom osobom iz istog „kruga“?
Sve je isto samo njega nema
Da je Čović imao barem malo političkog digniteta, onda bi i pored očiglednog neuspjeha sa izmjenom Izbornog zakona – izašao na izbore. Da pokaže da ne odustaje od svojih ideja i da je konnzistentan. Umjesto takvog hrabrog čina, Čović je „u vatru“ bacio ženu stare garde HDZ-a.
Ne može da koristi, ali nije ni pretjerano štetno.
Mogao je i podnijeti ostavku, kao moralni čin vlastite odgovornosti, ali nije, jer sebe nikako ne može prihvatiti kao gubitnika. A zašto bi kada je izgradio dobro uhodani sistem, koga potpuno kontroliše?
Sam na vrhu i bez oponenata, ali sa gomilom apologeta, Čović odlučuje suvereno o svemu! Pa i o tome hoće li ili neće na izbore.
Jednostavno – može mu se! Bitno je da je stranačka „zvijer“ nahranjena i zadovoljna. Da su sinekure podjeljene, a nove uspostavljene. Da se „točak vlasti“ okreće u zadanom pravcu i ritmu…
Sve ostalo je samo stvar samo „percepcije“, piše na svom blogu politički analitičar Faruk Kajtaz.
SB