Vjerujem da će biti različitih pogleda na stvari, ali isto tako mislim da ako smo odgovorni ljudi i svjesni svoje uloge, nećemo dopustiti da se valjamo u blatu bez rezultata. Naravno, ne umišljam da će sve ići glatko i savršeno, radi se o poslu sa mnogo stresa i obaveza, kaže za Dane predsjednik SDP-a BiH, koji će, kada SDA-ov Refik Lendo shvati da vodi izgubljenu bitku, zasjesti u vrelu federalnu fotelju

DANI: Iskreno, ovakav početak razgovora nametnuo mi je Denis Bećirović svojim prijedlogom državnog zakona o gasu. Jeste li znali da će on to uraditi i jeste li razgovarali s njim, ne kao predsjednik stranke nego kao budući premijer Federacije BiH, o efektima takvog njegovog poteza? Naravno da je bilo i očekivano i lako predvidivo Cvijanovićkino i Dodikovo odbijanje, Košarčeve ucjene… To smo već dovoljno puta vidjeli.

NIKŠIĆ: Slažem se da su reakcije većine političara u ovoj zemlji predvidive kada je u pitanju trajna polarizacija na pojedinim pitanjima i tu nema ništa novo. Što se tiče konkretnog prijedloga, vjerujem kako u energetskoj krizi svaka država treba voditi računa da ima jasan strateški pristup u kojem će građanima osigurati adekvatnu snabdjevenost svim resursima. Mi se, nažalost, nismo usrećili u vremenu krize sa entitetskim vladama, pa su građani platili najveću cijenu neznanja ili nesnalaženja politike.

DANI: Ta priča o gasu zaista je kompleksna. Zbog državnog zakona Energetska zajednica prijeti sankcijama, s druge strane se manji entitet otima za nadležnosti, na trećoj se sprema problem oko federalnog zakona… Istovremeno, rješavanje problema gasovoda je i jedan od tri uslova koja je Dodik postavio za ulazak u aktuelnu državnu koaliciju. Jeste li razmišljali o tome kako to riješiti?

NIKŠIĆ: Kad se sagleda kompletan aspekt, svi problemi koje nagovještavate mogu biti riješeni isključivo evropskim pristupom za koji se svi zalažu.

Vjerujem i učinit ću sve da rješenje bude na tragu legislative Evropske Unije a da rezultatima budu zadovoljni i građanin i privrednik, jer je valjda to suština rada politike.

DANI: I zašto je gas uopšte postao problem iako nije nešto posebno velika stavka u energetskom bilansu BiH? Mislim, BiH trenutno ima jednu, četrdesetak godina staru cijev kroz koju on ulazi u BiH, okrenutu isključivo Rusiji. Zar ne bi bilo najlogičnije postaviti tu cijev o kojoj Dodik priča, ubrzati Južnu interkonekciju kojom bi trebao stizati kazahstanski i eventualno tečni gas preko Krka? Pa tako em postati neko mini čvorište, em obezbijediti različite dobavljače, pa tako moći i pregovarati o cijenama?

NIKŠIĆ: Mi smo majstori da generišemo probleme na svakom koraku, a posebno tamo gdje ih najmanje treba biti. Nažalost, politika je već godinama sama sebi svrha, tako i ovdje oko plina se dokazuje ko je veći Srbin, Hrvat ili Bošnjak, a praktično kao država kroz zakon i aktuelne projekte imamo šansu dugoročno riješiti ovo pitanje. Treba nam manje galame, malo više pameti i saradnje da stvari vrlo brzo usmjerimo u interesu svih nas zajedno.

DANI: Znate li Vi je li se ikad uopšte i razgovaralo o tome iz ugla šta je bolje građanima? Ja se, naime, jako dobro sjećam da je Dodik na početku mandata u Predsjedništvu otišao u Moskvu, razgovarao i sa direktorom Gazproma Aleksandrom Milerom i dogovorio ovaj posao, naglasio je to, za oba entiteta, a ne samo za RS. Nije ta vijest stigla do BiH, a već je Šefik Džaferović poslao saopštenje u kojem kaže da to ne dolazi u obzir jer je to rušenje države…

NIKŠIĆ: Koncept bh. politike je takav da se godinama veselimo kad komšiji crkne krava, i to jednostavno mora prestati, jer za rezultat ima da će nas 2050. godine u ovoj zemlji ostati nešto malo više od 1,5 miliona. Politika konflikta je mandatna izborna politika koja kreira alibi ambijent da se praktično ništa ne radi. Nažalost, to gledamo posljednjih osam godina. Preplaćene političare, koji se ispred kamera svađaju, iza njih ručaju na račun građana, a kao posljedicu imamo mladost koja proživljava egzodus iz države.

DANI: Slična je priča i sa strujom. Svi znamo da su bosanskohercegovači proizvodni resursi na izmaku i da su, čak i nezavisno od zelene tranzicije, zamjenska postrojenja već morala biti u završnim fazama gradnje. Dakle, i Buk Bijela treba cijeloj zemlji. Moramo li takve stvari vući po sudovima, komisijama za koncesije ili gdje već?

NIKŠIĆ: Nama trebaju bosanskohercegovački projekti, jer su oni i entitetski. Ne vidim niti jedan razlog da sve ono, što predstavlja razvojni potencijal za osiguranje energetske nezavisnosti zemlje, ne bude u skladu sa Ustavom i zakonima ove zemlje, proceduralno definisano i kao takvo realizirano. Sve drugo je političko licemjerje i sebičnost politike koja lažnim patriotizmom ustvari krade budućnost našoj djeci i osuđuje je na uvoz električne energije.

DANI: Mala digresija: znate li Vi na šta konkretno misli ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković kad kaže da će Buk Bijela biti riješena u skladu sa zakonom? Kojim zakonom? Kako?

NIKŠIĆ: Teško da bilo ko može proniknuti u tuđe misli, pa tako ni ja kada je u pitanju ministar Konaković. Mogu samo pretpostaviti da je namjera bila naglasiti ustavne nadležnosti i vezanu zakonsku regulativu. Lično ne vidim ništa nejasno u tome da je ministar Konaković naglasio obavezu zakonitog ponašanja, što u prošlosti, nažalost, često nije bio slučaj, pa su se kršili zakoni po različitim pitanjima iz energetskog sektora.

DANI: Još jedna digresija: imate li već sad ideju kako ćete rješavati pitanje rudnika i rudara iz Koncerna Elektroprivreda BiH? Realno, u Federaciji struja još uvijek dobrim dijelom zavisi od termoelektrana. Jesu li stečaji i novi počeci rješenje ili…?

NIKŠIĆ: Rudari su godinama temelj energetske nezavisnosti naše zemlje i kao takvi zaslužuju da se o njihovom statusu pristupa na vrlo odgovoran i socijalno osjetljiv način, koji nismo imali prethodnih godina. Mi smo u mom premijerskom mandatu vrlo jasno bili opredijeljeni za modernizaciju i za podizanje materijalnog statusa rudara. Na isti način želimo pristupiti u godinama pred nama. Želimo jasno realizirati planirane investicije u nove energetske kapacitete, modernizirati rudnike u cilju povećane produktivnosti, a u saradnji sa sindikatom kreirati ekonomsko-socijalni ambijent kojim će se dugoročno poboljšati materijalni položaj radnika u rudnicima.

DANI: Neću nastavljati dalje sa aerodromom u Trebinju, državnom imovinom… Koliko su te priče, suštinski, priče o dogovaranju i povjerenju? Kojih ustvari nema nikako bar osam, devet zadnjih godina, a ni prije nisu bili nešto veliki?

NIKŠIĆ: Vraćamo se stalno u prostor političkih egzibicija u kojima se, nažalost, najviše vremena potroši na bespotrebne rasprave, dok danas imamo desetine hiljada građana na javnim kuhinjama i bezbroj drugih životnih problema za koje smo odgovorni da ih rješavamo.